Danas kada živimo u nesigurnim vremenima, u uvjerenju da je ovo svijet pobjednika i gubitnika – onih koji uspiju i onih koji ne uspiju, te da ce se naša dostignuca procjenjivati prema tim mjerilima, u isto vrijeme znajuci i šta se dogadja sa onima koji se nadju na dnu, i kada mnogi od nas strahuju za svoju buducnost i buducnost svoje djece, sve smo više izloženi pritiscima razlicite vrste.
Rijec stres potice od engleske rijeci stress i oznacava veliki pritisak, naprezanje ili napor.U širem smislu, stres predstavlja dejstvo oštecujucih cinilaca svih vrsta (trauma, uzbudjenja, infekcija, itd.) na organizam kao i odgovor organizma koji se ispoljava skupom nespecificnih reakcija na izmijenjene uslove spoljašnje i unutrašnje sredine, koje su odraz njegovih adaptacionih mehanizama.
Cinioci koji izazivaju stres nazivaju se stresorima. Oni mogu biti brojni i raznovrsni a ovisno od prirode (biološki, psihološki ili socijalni), dovode do poremecaja tjelesnih funkcija i/ili poreme?aja u psihickoj i socijalnoj sferi individue.
Donedavno je sva pažnja bila usmjerena na fizicke stresore i stresne reakcije njima uzrokovane, dok su psihosocijalni stresori bili zanemareni, uprkos cinjenici da je njihovo djelovanje vrlo cesto, da može biti vrlo snažno i dovesti do veoma ozbiljnih posljedica. Kao psihosocijalni stresori mogu djelovati svi traumatski doživljaji koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti i mogu dovesti do narušavanja integriteta individue. U psihosocijalne stresore spadaju: bracni i vanbracni (neslaganje, neprijateljski odnosi, razdvajanje i razvod, smrt partnera), roditeljstvo (njegovo postojanje ili nepostojanje, problemi sa djecom, pretjerani zahtijevi, konfliktni odnosi u porodici, bolest i smrt djeteta), interpersonalni (konflikti sa prijateljima, komšijama, rodjacima, poslodavcem), radni (problemi na radnom mjestu, u školi i domacinstvu, nezaposlenost, penzionisanje itd.), životne prilike (promjene stana, prijetnje licnoj sigurnosti, migracija), finansijski (nedovoljna finansijska sredstva za život, promjene finansijskog statusa), zakonski (hapšenje, istraga, sudski sporovi), razvojni (u razlicitim fazama životnog ciklusa – pubertet, prelazak u odraslo doba, menopauza itd.), somatske bolesti i povrede (bolest, saobracajne i druge nesrece, operacije, abortus itd.), i brojni drugi psihosocijalni stresori (prirodni ili covjekom izazvani).
Strucnjaci smatraju da nema života bez stresa i razlikuju dvije vrste stresa: “eustress” – koji je prijatan, podliježe kontroli i doprinosi zdravlju i “distress” koji je neprijatan i ugrožava zdravlje. U malim kolicinama, kratki i blagi stres cini dobro – podstice emocionalni i intelektualni rast i razvoj, daje nam pocetni zalet, potreban da bismo bili produktivniji. S druge strane, veliki, težak, i produženi stres dovodi do iscrpljenja adaptacionih mehanizama i dekompenzacije koja rezultira ozbiljnim poremecajima homeostaze, tj. narušavanjem zdravlja.
Stresori i emocionalni cinioci snažno utjecu na neuroendokrini i imuni sistem organizma. Stresna reagovanja usmjerena na samu stresnu situaciju imaju za cilj uspostavljanje kontrole nad stresorima, prekid ili ublažavanje njihovog djelovanja ili, pak, njihovo izbjegavanje, dok emocionalna reagovanja imaju za cilj da ublaže i kontroliraju emocije. Kada djejstva spoljašnjih utjecaja prevazidju prag normalne podnošljivosti organizma i pocnu u izvjesnom smislu da djeluju agresivno, uslijede reakcije organizma cije klinicke manifestacije predstavljaju sindrom adaptacije, odnosno prilagodjavanje. Sindrom adaptacije odvija se preko osovine koju cine hipotalamus, hipofiza i kora nadbubrežne žlijezde (što je praceno povecanim lucenjem kortikosteroida), te osovine simapticki nervni sistem i srž nadbubrežne žlijezde. Fiziološke promjene koje se odigravaju u toku ovog sindroma imaju za cilj prilagodjavanje i omogucavaju da organizam do izvjesne granice podnese djelovanje štetnih cinilaca.
Stresni odgovor organizma tipa “borba ili bijeg” povezan je sa primitivnim ljudskim reakcijama nastalim u doba kada je preživljavanje znacilo brzu reakciju i izbjegavanje slicnih situacija u buducnosti i, kao takav, može se smatrati prirodnim mehanizmom odbrane koji ima svoje korijene u nagonu za samoodržanjem.
S obzirom na razlicitosti adaptivnih sposobnosti svake individue, u reagovanju na stres takodjer postoje velike individualne razlike cak i kad su u pitanju isti stresori. Stoga se može reci da je stres visoko personaliziran proces i da u velikoj mjeri ovisi od karakteristika licnosti kao i od njene psihološke organizacije i dominantnih mehanizama odbrane kojima se služi u stresnim situacijama. Stresne reakcije mogu biti usmjerene na stresnu situaciju i na njom izazvane emocije. Stres i emocije povezane sa stresom, predstavljaju koncepte koji se uzajamno preklapaju. Emocija je zapravo pshicka dimenzija stresa a samo reagiranje u stresnoj situaciji je intenzivnije što je emocija koja prati stres jaca. Svaka snažna emocija potice od nagona za reagiranjem, a ovladavanje nagonima jeste osnova emocionalne inteligencije. Tako ce neki pod pritiskom davati maksimum dok ce drugima napetost biti prevelika, vjerovatno stoga što nisu razvili sposobnosti kojima bi tu napetost ublažili.
Intenzitet i ishod stresne reakcije, osim od karakteristika licnosti ovise i od karakteristika stresora. Neke od stresogenih situacija mogu se izbjeci, no, to nije uvijek cjelishodno. Stoga, uspješno konfrontiranje sa stresogenim situacijama predstavlja korisno iskustvo jer se stjecanjem vještina za prevazilaženje istih, individua osposobljava za nove slicne situacije koje su cesto sastavni dio života svakog od nas. Uvuceni u vrtlog svakodnevnice sa redovnim “porcijama” stresa i umora treba da pazimo da se ne razbacujemo blagodatima darovanim od Stvoritelja, te da sve svoje mogucnosti iskoristimo do kraja, pripremajuci se za svaki novi dan i tjelesno i psihicki i duhovno.
Dr. Amra Delic
